Osvrt na Zahtjev za objavu ispravaka ili Izgubljeni u demantiju

Ovaj osvrt objavljujemo kao odgovor na Zahtjev za objavu ispravaka u rubrici Novosti (01. rujna 2013.).

Odvjetnik, gospodin Krešimir Krsnik iz Zagreba je na nekoliko adresa uputio pismovne pošiljke s pisanim, ne osobito pismenim, površnim i bez datuma, Zahtjevom za objavu ispravaka (u nastavku: Zahtjev) koji se odnosi na moj Osvrt na prijevod knjige Veterinary Immunology – Principles and Practice ili Izgubljeni u prijevodu (u nastavku: Osvrt). Bio je objavljen na mrežnoj stranici Hrvatskog mikrobiološkog društva 2. lipnja 2013. godine. Da bi prema odvjetnikovoj molbi Zahtjev bio objavljen na „internetskoj stranici“ Društva, ponajprije je naslovljen i upućen njezinom uredniku Domagoju Čveku na nepostojeći fakultet (Prehrambeno biološki Fakultet Zagreb), na nepostojeću adresu (Pijerotijeva 6), a punomoćnik (molim vidjeti punomoć), poštovani gospodin Krsnik ga dostavlja u ime podnositelja za kojega u dva navrata navodi da se zove prof. dr. sc. Šeul Martinec Branka. Dvojim da podnositelj s takvim imenom postoji u Republici Hrvatskoj, a ni adresa podnositeljeva stanovanja, koju navodi, ne postoji!

S obzirom na brojne nepoznanice u toj odvjetnikovoj “jednadžbi” i sumnji u točnost napisanog, a sa željom da ne prenosim netočnosti u ovaj tekst, u nastavku ću podnositelja nazivati kraticom ŠMB (u nastavku: podnositelj ŠMB) u iskrenoj nadi da su barem inicijali točni.

Podsjetiti ću one koji su čitali Osvrt, a upozoriti one kojima nije poznat (http://www.hmd-cms.hr/novosti/osvrt-na-prijevod-knjige-veterinary-immunology-principles-and-practice-ili-izgubljeni-u-prijevodu/) da je u njemu navedeno tridesetak primjera netočnih, manjkavih, neusklađenih i proizvoljnih prijevoda spomenute knjige te nedopuštenog dopisivanja i preskakanja dijelova izvornoga teksta. U Osvrtu se također raspravlja o svrsishodnosti prijevoda, recenzentskim propustima, nepotrebno visokoj cijeni prevedene knjige i o nekim drugim pojedinostima koje su s prevođenjem povezane. Sve navode sam dokumentirao i obrazložio, a ujedno upozorio da je broj većih ili manjih zamjerki koje nisam naveo još mnogobrojniji. Podnositelj ŠMB je od tridesetak pojedinosti na koje sam u Osvrtu upozorio odlučio demantirati njih deset, dakle tek manji dio. Na taj je način priznao da su ostale utemeljene, a pritom ostaje otvoreno pitanje imaju li tvrdnje kojima demantira moje ostale navode čvrsto ili bilo kakvo uporište. Moje je mišljenje da utemeljeno uporište nemaju, no pođimo redom (iako ne osjećam potrebu sve ih “obraditi”). Mogu tek uvodno ustvrditi da su demantiji neuvjerljivi, promašeni, proizvoljni ili uopće ne opovrgavaju moje navode te nemaju značajke demantija.

Primjer prvi. Odnosi se na prvi demanti u tekstu Zahtjeva. U njemu podnositelj ŠMB prešutno priznaje da engleska riječ division u hrvatskom jeziku ne znači zavod (pa čak ni u duhu hrvatskog jezika), ali tvrdi da „u duhu“ tog istog hrvatskog jezika riječi infection i immunity treba prevoditi kao zarazne bolesti i imunologija. Da bi bio uvjerljiviji, osim „duha“ u pomoć priziva i „znanstvene institucije u Republici Hrvatskoj“ i „znanost“. Tvrditi da riječi infection i immunity u „duhu hrvatskog jezika“ znače zarazne bolesti i imunologija (pa čak i u širem značenju) je po mojoj ocjeni bezobrazno hrabro. Istodobno, tvrditi da je moje ustrajanje na korektnom prijevodu tih riječi besmislica – nije bezobrazno hrabro. To je samo bezobrazno.

Da nije slučajnost da se engleska riječ infection „prevodi“ kao bolest potvrđuju i tekstovi na stranicama 196 (koje su u prilogu zbog drugih, važnijih razloga). U izvornoj knjizi, pisac navodeći prednost DNA cjepiva za konje spomijne „infection by the West Nile virus“, a to je u hrvatskoj inačici knjige prevedeno kao „opaka virusna bolest zapadnog Nila“. Poistovjećivanje infekcije i bolesti ne može opravdati ni jedan „duh“ niti sve „znanstvene institucije u Republici Hrvatskoj“. To jednostavno nije i ne može biti isto. I dodavanje riječi „opaka“ koje u originalu nema ni u kakvom obliku je „dorađivanje izvornog teksta“, a pritom i nepotrebno pretjerivanje. Činjenica je da infekcija virusom Zapadnog Nila može imati vrlo teške posljedice i  to nije dvojbeno, ali bolest uzrokovana tim virusom u konja se definira kao „asimptomatska bolest sa sporadičnim pojavljivanjem kliničkih oblika koji mogu varirati od blagog, sličnog influenci, do izrazitih neuroloških kliničkih znakova sa smrtnim ishodom“. Zato izvorni autor i piše da odgovarajuće DNA cjepivo zaštićuje od infekcije, a ne od bolesti.

No vratimo se Odjelu profesora Daya. Predlažem podnositelju ŠMB da i profesora upozori da mu je naziv Odjela u najvećoj mjeri „besmislen“ (barem u hrvatskom jeziku), a također i „znanosti neprihvatljiv“ (naravno, hrvatskoj znanosti), pa neka provjeri nije li, možda, tako i njegovom materinjem jeziku i njegovoj „materinjoj znanosti“.

Početna rečenica tog „prvog demantija“ da je: „Medicinska naklada podijelila pet izvornih knjiga urednicima i prevoditeljima“ nema osobite veze s tvrdnjama koje ja iznosim, ali izravno upućuje na nešto drugo. Osnažuje moje vjerovanje da recenzenti nisu pri procjeni kakvoće prijevoda imali izvorni udžbenik kako bi mogli usporediti oba teksta te na taj način objektivno provjeriti vjernost prijevoda, a to im je bila osnovna zadaća. Pri procjeni kakvoće prijevoda to je jedini ispravan put.

Zaključno, ovaj demanti smatram potpuno neutemeljenim.

Primjer drugi. Odnosi se na drugi demanti tj. na kraticu: ANA (engl. antinuclear antibody) koja je prevedena kao: antinuklearna antitijela.

Primjerom kratice ANA želio sam ponajprije upozoriti na vrlo učestalu neusklađenost i nedosljednost u primjeni pojedinih termina u prevedenom udžbeniku budući da se u ovom primjeru (u popisu kratica) riječ antibody prevodi kao antitijelo, a u cijelom ostalom prijevodu, na iznimno mnogo mjesta spominje se samo protutijelo. Tako je i na stranici 162 kratica ANA prevedena kao antinuklearna protutijela (ovaj puta to više nisu antitijela). Napomena da riječ antibody znači antitijelo ili protutijelo, a ne antitijela (kako je značenje kratice prevedeno) je bila usputna iako se demanti ponajprije na to odnosi. Vjerujem, u nedostaku drugih argumenata. U „demantiju“ se osnovna opaska ipak djelomice prihvaća, ali proglašava „nevažnom na znanstvenoj i jezičnoj razini“. Vrijedi se zapitati što znanost opet ima s time? Jedino kao „dodatno uporište“, kao i tvrdnja da je prijevod „lektoriran, koregiran i pregledan od tri uvažena recenzenta“. Ovaj puta nema pomoći „duha“ nego se u pomoć priziva „trojstvo recenzenata“ o čijem sam doprinosu hrvatskom izdanju prijevoda izvorne knjige u Osvrtu dao nedvojbeno negativan sud. Zanimljivo da on nije ni jednim slovom demantiran u cijelom Zahtjevu!

I nadalje ustrajem da je riječ antibody u kratici ANA trebalo prevesiti jedninom jer postoji i kratica ANAs (N.B., i u znanstvenoj i u stručnoj literaturi) gdje završna slova As u kratici potječu od antibodies što po mom uvjerenju jedino valja prevoditi množinom, dakle: protutijela.

Ni ovaj demanti ne smatram niti najmanje utemeljenim.

Primjer treći, odnosi se na kraticu FISS (engl. feline injection site sarcoma) koja je u popisu kratica prevedena kao: sarkom u mačke nastao na mjestu aplikacije vakcine.

Demanti se sastoji samo od „dva navoda iz znanstvene literature“ (molim vidjeti Zahtjev). Na skoro stranici i pol engleskog teksta novodi se ponajprije sažetak jednoga rada koji, već kad ga čitate, a pogotovo kada ga pročitate nedvojbeno upućuje da nije riječ o znanstvenom nego o stručnom članku. Nakon upornog prizivanja znanosti i oslanjanja na „znanost“ valja se zapitati razumije li podnositelj ŠMB uopće što je to znanost i znanstveno te razlikuje li stručno od znanstvenoga? Temeljito dvojim!

Drugi „navod iz znanstvene literature“ na kojem se demanti osniva sastoji se od naslova rada, imena autora i izvora rada te tri retka teksta za koji niste sigurni sadrži li uopće jednu cjelovitu rečenicu. No najbitnije je da oba „navoda iz znanstvene literature“ potvrđuju ono što sam ja napisao u Osvrtu i glasilo je: Točno je da taj sarkom u mačke najčešče nastaje na mjestu injiciranja cjepiva, ali u kratici i njezinom izvornom značenju vakcina se nigdje na spominje, tek injekcija. Ako ta primjedba na prijevod nije bila dovoljno jasna ponovit ću je na drugi način. Smatram da je kraticu FISS bolje i točnije prevoditi kao sarkom u mačke nastao na mjestu injekcije (ili injiciranja). To su nedvosmisleno i uvjerljivo ustvrdili i izvorni autori kada su za kraticu FISS napisali da na njihovom jeziku znači: feline injection site sarcoma, odnosno da kratica FISS potjeće od feline injection site sarcoma. Potvrdili su isto i na dvjestotoj stranici, ponavljajući u tekstu Poglavlja 20. da taj sarkom nastaje na mjestima injiciranja (sites related to previous injection).

Na osnovi iznijetoga odbacujem ovaj demanti, a navedene „navode iz znanstvene literature“ doživljavam „ispuštanjem crnila“ u nedostaku valjanih argumenata za osnovnu primjedbu prijevodu.

Primjer četvrti, odnosi se na primjer sa stranice 129 kojim sam potkrijepio tvrdnje i činjenice da su u prijevod unijeti podaci kojih u originalu nema, odnosno da su pojedini dijelovi izvornog teksta zanemareni i nisu prevedeni. Kao dokaz „preskakanja“ dijelova teksta naveo sam tekstove ispod slika 185 u izvornoj knjizi i u prijevodu iz čije se usporedbe vidi da su u kratkom engleskom tekstu od samo četiri rečenice čak dvije u cijelosti  „preskočene“.

U demantiju se to opravdava prevoditeljskom i uredničkom slobodom, a zatim se prema već ustaljenoj praksi poziva na „znanost“ tj. nepovređivanje „znanstvene istine“ i „znanstvenu razinu udžbenika“ (što god to značilo). U neuspio pokušaj demantiranja moje osnovne primjedbe o nedopustivosti skraćivanja izvornoga teksta opet se priziva „duh hrvatskog jezika“ i daju obrazloženja koja s prigovorima nemaju veze. Čitatelj će se najbolje u to uvjeriti pročita li još jedanput odgovarajuće tekstove u Zahtjevu (izvorni dio iz Osvrta i demanti iz Zahtjeva), a moja je reakcija već ustaljena. Demanti ne prihvaćam.

Primjer peti. Odnosi se na primjedbe upućene prijevodu nevelikog poglavlja naslovljenog VAKCINE KOJE SADRŽAVAJU SAMO DNA, a koje u izvornoj knjizi ima naslov NAKED DNA VACCINES. Izabrati ovaj primjer za demantiranje smatram „najhrabrijim“ izborom od svih tridesetak jer je u prijevodu riječ o nizu nedopustivih stručnih, prevoditeljskih i uredničkih propusta. Ponajprije, tvrditi da inzistiram na doslovnom prijevodu i da se zalažem da se u hrvatskom nazivu takvih cjepiva koristi „gola DNA“ je čista konstrukcija i zlonamjerna podvala. Tu bi konstrukciju dodatno trebala osnažiti hiperbola o „odjevenoj DNA“. Ako itko upotrebljava pojam „gola DNA“ to nisam ja nego podnositelj ŠMB usprkos tome što u demantiju piše da „ni kolokvijalni ni stručni jezik ne poznaje pojam „gola DNA“. Pri kraju poglavlja o kojem raspravljamo baš podnositelj u prijevodu navodi „tehnologiju „gole“ DNA“ (molim provjeriti u skeniranoj stranici 196 hrvatskog izdanja knjige).  Zaista „domišljat i utemeljen demanti“.

Da bi moj stav o nazivu cjepiva, koja se u engleskom jeziku nazivaju naked DNA vaccines, bio do kraja jasan, napominjem da sam ih u prvoj rečenici komentara u Osvrtu nazvao DNA cjepiva, jednako kao i u knjizi Veterinarska klinička imunologija (Hajsig i sur., 2012.) u poglavlju 8. Imunost i imunizacija, koje sam ja pisao. Dakle u oba navrata jednako i dosljedno: DNA cjepiva. Ništa golo, ništa odjeveno pa podvalu u cijelosti odbacujem. Činjenica je također da sam u Osvrtu osporio da se takva cjepiva nazivaju „vakcinama koje sadrže samo DNA“ jer to nije točno. Osporio sam i način na koji je podnositelj ŠMB protumačio način njihove primjene. Ne mogu reći preveo jer to nije prijevod. Tvrditi da riječ transfekcija nije zamijenjena pojmom fagocitoza te na taj način poistovjećena s njom također je uzaludni pokušaj uvjeravanja da se „proces prikaže što jasnije“ (molim vidjeti priloženu izvornu stranicu i njezin „prijevod“). Napominjem dodatno da „proces“ podnositelj ŠMB nije trebao „prikazivati što jasnije“, jer njega su iznimno jasno prikazali izvorni autori udžbenika. Taj je tekst (proces) trebao samo dobro prevesti.

Nadalje, gdje je dosljednost i jasnoća kada se u tekstu poglavlja izostavi transfekcija (umjesto nje uvede fagocitoza), a u opisu slike 270 u sklopu istog poglavlja (vidjeti u prilogu) nema fagocitoze nego je navedena izvorna transfekcija? Upravo je tom slikom i njezinim opisom jasno pokazano da fagocitozi u tom „jasno prikazanom procesu“ nema mjesta, koliko god se podnositelj ŠMB trudio to tvrditi. Transfekcija mikrobnog plazmida je izravno u dendritičnu stanicu, a one, kao što bi valjalo znati, imaju vrlo ograničenu sposobnost fagocitoze. Je li i tom neskladu teksta u poglavlju i onoga uz sliku, u istom poglavlju, također opravdanje „prevoditeljska i urednička sloboda“? Tvrdnja da je nedostatak prostora za prevođenje na hrvatski jezik ograničavao „duh hrvatskog jezika“ i da bi njegova dosljedna primjena bila presudna za povećani opseg poglavlja u odnosu na izvorni, jednostavno nije istinita. Usporedio sam veličinu izvornog poglavlja na engleskom jeziku s onom istoga poglavlja na hrvatskom jeziku i ustanovio da je izvorno poglavlje veće. Toliko i o tim „argumentima“ i mogućem nepovoljnom utjecaju „duha“.

Na kraju ovog demantija se tvrdi da je ovim poglavljem ostvarena želja prevoditelja da čitatelji shvate načelo vakcinacije „ovim vakcinama“ i da je to prijevodom postignuto. Podnositelj ŠMB može tvrditi što hoće, no poglavlje ima neprihvatljiv naslov jer cjepiva o kojima se piše nisu vakcine koje sadrže samo DNA, pogrešno je tim nazivom prikazan njihov sastav, ne nanose se na sluznicu i kožu kao što također tvrdi u „prijevodu“, mehanizmi djelovanja DNA cjepiva prikazani su pogrešno i nedosljedno što sve nedvojbeno potvrđuje da je izvorni tekst poglavlja „unakažen prijevodom“. Hoće li čitatelji (studenti) na osnovi takva prijevoda „shvatiti načelo vakcinacije ovim vakcinama“? Hoće, ne sumnajm u njihove sposobnosti razumijevanja. No, shvatit će što piše u hrvatskom izdanju knjige, ali će to sve uglavnom biti netočno, proizvoljno i dvojbeno.

Treba li, na kraju, uopće reći da i ovaj demanti ima snagu i postojanost mjehura od sapunice?

Ostale demantije neću više komentirati pojedinačno. Molim da ih sami pročitate pa ćete, čvrsto vjerujem, uvidjeti da su to ponajprije objašnjenja koja s prigovorom na koji se odnose nemaju puno dodirnih točaka. Iz preostalih ću se demantija osvrnuti tek na jednu rečenicu i na tvrdnju u jednom demantiju koju treba doživjeti kao ključnu i zaključnu.

Rečenica na koju upozoravam i na koju se osvrćem glasi: „Na Veterinarskom fakultetu (vjerujem da se to odnosi na Fakultet u Zagrebu) ne postoji obvezni ni izborni predmet pod nazivom „Veterinarska klinička imunologija“, pa prema tome niti potreba za spomenutim udžbenikom za studente“. Rečenica nema osobite veze s demantijem u koji je uključena no osebujna je sadržaja. Točno je da predmeta pod tim imenom nema (u Osvrtu se to nigdje niti ne tvrdi), no izjaviti da za studente veterine ne postoji potreba za udžbenikom pod nazivom „Veterinarska klinička imunologija“ je opasna, tužna, kratkovidna i može se roditi samo u glavi ignoranta. Ignoranta koji zaboravlja da će ti isti studenti za kratko vrijeme biti veterinari, a tvrdnjom da ta knjiga ne treba studentima ujedno znači da ne treba niti veterinarima u praksi. Izjava toga tipa me ni najmanje ne iznenađuje. Na slične sam izjave navikao. Prije dvadesetak godina, kada smo osnivali predmet Veterinarska imunologija slušao sam „veleumove“, „imunološke vidovnjake“ i „poznavaoce nastavnih trendova u veterini“ koji su tvrdili da ni predmet Veterinarska imunologija nije potreban pa onda po analogiji niti udžbenik „Veterinarska imunologija“  (Naglić i Hajsig, 1993.) također.

Da je udžbenik „Veterinarska klinička imunologija“ nekome ipak potreban pokazuje podatak da je od njegove cjelokupne naklade, a izašao je sredinom travnja 2012. godine, ostalo tek stotinjak primjeraka i razmišljamo  o dotisku. Većina knjiga je završila u rukama studenata i veterinara u Hrvatskoj, a kupuju je isti u Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Makedoniji i Srbiji. Kako to da ne uviđaju da posižu za nečim nepotrebnim? Tvrdnju da taj sveučilišni udžbenik nije potreban našim studentima veterine, a financijski ga je poduprlo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske te pedesetak domaćih i stranih, uglavnom veterinarskih ustanova i trgovačkih društava, uz važnu činjenicu da je njegov suizdavač bio Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, nije vrijedno komentirati.

Osvrnuti ću se zaključno i na tvrdnju kojom se nastoji pobiti moja završna ocjena koja je u Osvrtu glasila:

Nedostatci prijevoda mogli bi se još dodatno navoditi i obrazlagati, no vjerujem da se i na osnovi iznijetoga može ustvrditi da je, nažalost, riječ o iznimno manjkavom i neuspjelom prijevodu vrijedne izvorne knjige. Kada je riječ o prevođenju suglasan sam da je to naporan, težak, ali i vrlo odgovoran posao. Po mojoj ocjeni prevoditelji ga nisu obavili na dobar način, a osobito im treba zamjeriti što su, barem u dijelu prijevoda koji sam usporedio s originalom, djelomice naglašeno obezvrijedili izvorni tekst. Pritom nisu ispunili osnovni zahtjev dobrog pisanog prijevoda – jednakovrijednost prijevoda i izvornoga teskta. Ogromna većina čitatelja hrvatskog izdanja neće biti u prilici usporediti oba izdanja i prosuditi gdje su manjkavosti i netočnosti i tko je i koliko doprinio neusklađenostima, pogrešnim tumačenjima, krivim tvrdnjama i drugim primjetnim nedostatcima. Svojim nestručnim, površnim, proizvoljnim i neusklađenim prijevodom, prevoditelji, a uz njih ponajprije recenzenti, nanijeli su veliku štetu mnogima.  Narušili su ponajprije ugled autora i izdavača izvorne knjige, „podvalili“ su domaćem izdavaču, Sveučilištu u Zagrebu i Veterinarskom fakultetu istog sveučilišta koji su im dali puno povjerenje, a posebice su zakinuti studenti koji su umjesto kvalitetnog udžbenika dobili vrlo nepouzdano i dvojbeno učevno štivo.

Da obezvrjeđivanje izvorne knjige lošim i nestručnim prijevodom može biti ozbiljna stvar i imati ozbiljne posljedice upućuje i rečenica koju prepisujem s početnih stranica originalne knjige, postoji i u hrvatskom izdanju, a u obje knjige glasi: Any person who does any unauthorized act in relation to this publication may be liable to criminal prosecution and civil claims for damages. Ne vjerujem da su ključne osobe uključene u izdavanje hrvatske inačice knjige Veterinary Immunology – Principles and Practice bile ovlaštene „poigrati se“ izvornom publikacijom, ugledom izvornih autora i izdavača, no o tome će odluku donijeti profesori Michael Day i Ronald Schultz odnosno ponajprije Manson Publishing Ltd.

Sve do sada iznijeto u sklopu rasprave o prevođenju sveučilišnih udžbenika nameće osnovno, a zapravo vrlo jednostavno pitanje: Prevoditi ili ne? Ne upuštajući se u široko obrazlaganje ZA ili PROTIV, reći ću vrlo kratko. DA, ali kada je riječ o kapitalnim djelima i kada pisci iz ovako malih akademskih odnosno znanstvenih zajednica poput naše nisu brojčano i stručno dovoljno jaki samostalno kvalitetno obraditi pojedina područja. Ako okolnosti nisu takve smatram da svakako treba nastojati pisati vlastite visokoškolske udžbenike. Sveučilišni nastavnici moraju biti sposobni samostalno napisati kvalitetan sveučilišni udžbenik za kolegij koji predaju, a ne se upuštati u nepotrebne prijevode.

Podnositelj ŠMB navodi u Zahtjevu samo prvi odjeljak teksta od tri prethodno navedena i na njega odgovara, no ja sam s određenim razlogom naveo i neke dodatne ocjene i razmišljanja.  Demanti glasi:

Svaki dobronamjerni čitatelj, a to su poglavito studenti veterinarske medicine, ne pristupaju niti jednom udžbeniku, pa tako neće ni ovom, s namjerom da nađu tiskarske, jezične ili stilske pogreške koje je gotovo nemoguće izbjeći. Cilj svakog udžbenika je prikazati gradivo na što jasniji i razumljiviji način. Mi odgovorno tvrdimo da je prijevod izvornika točan, kvalitetan i jezično stručan, a pogreške koje su prisutne ne mijenjaju niti jednu znanstvenu i stručnu istinu niti narušavaju ugled autora, prevoditelja i institucija kojima je „Osvrt na prijevod knjige Veterinary Immunology Principles and Practice ili Izgubljeni u prijevodu“ upućen.

Sažeto, u demantiju se priznaju pogreške, ali se svode na „tiskarske, jezične i stilske“. Krivci za greške su, dakle, negdje u tiskari odnosno zakazale su lektorica i korektorica. Nedostaju još samo griješne spremačice. Dalje se tvrdi da je prijevod izvornika“točan, kvalitetan i jezično stručan“, da nema povrede „znanstvene i stručne istine“ ta da nije narušen ničiji ugled. Pri tome navodi i ugled prevoditelja koji ja nigdje u Osvrtu nisam spomenuo (iz vrlo razumljivih razloga).

„Točan, kvalitetan i jezično stručan prijevod“ i „ugled prevoditelja“ mogu dodatno „ilustrirati i osnažiti“ tek dva „stručna izraza“ koje do sada nisam spominjao i koji se nalaze u domaćem izdanju udžbenika. Pojmovi poput: alopresadak i ksenopresadak (a dovoljno su važni da su otisnuti masnim slovima) zaista upućuju na „točan, kvalitetan i jezično stručan prijevod“! Jesu li i to pojmovi nastali u „duhu hrvatskoga jezika“, „prevoditeljskih i uredničkih sloboda“ ili je posrijedi originalnost i inovativnost? Da imaju „jezično i stručno uporište“ potvrdila su i „tri ugledna recenzenta“.  Javno priznajem da tek naslućujem što su to alopresadak i ksenopresadak. Ujedno se i veselim jer nam analogijom, „duh hrvatskog jezika“ omogućuje ružnu riječ (izgledom i značenjem): ksenofobija, zamijeniti mnogo ljepšom – ksenostrah! Jednostavno, nezaobilazni prinosi koji obogaćuju hrvatski leksički imunološki fond. Bravo za podnositelja i „tri ugledna recenzenta“!

To ujedno znači da bi riječ koju u hrvatskoj imunološkoj terminologiji  neki doživljavaju kao „kost u grlu“ tj. antigen, mogli gornjom analogijom zvati: protugen. Imunologija dobiva na svakom koraku. Bingo!

Očito je da je ocjena podnositelja ŠMB u suprotnosti s mojim mišljenjem, ali nikome ničim ne želim osporiti pravo na drukčije mišljenje. Međutim, da bi tvrdnje i mišljenja bili uvjerljivi moraju biti utemeljeni na nespornim činjenicama. Upravo zbog njih ja i nadalje ostajem pri tvrdnjama što sam ih iznio u Osvrtu i mišljenju koje na njima počiva. Tu mi dodatno uporište daju neuvjerljivi  demantiji pa i nadalje tvrdim da greške na koje sam upozorio u prvom Osvrtu, a također i u ovome, nisu ponajprije „tiskarske, jezične ili stilske“ nego: prevodilačke, stručne, recenzentske i uredničke. Da u takvom mišljenju nisam usamljen potvrđuju reakcije mnogih koji su Osvrt čitali i o tome me izvjestili. Spomenut ću samo neke koji predstavljaju institucije, društva i pojedince kojima je Osvrt bio izravno upućen. Nedvojbenu potporu sam dobio od akademika Vlatka Silobrčića (vodi Stručno povjerenstvo za znanstveno-izdavačku djelatnost Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta RH),  prof. dr. sc. Bojana Polića (predsjednika Hrvatskog imunološkog društva), profesora Michael J. Daya (prvog autora izvorne knjige), Izvršnog odbora Hrvatskog mikrobiološkog duštva, a obavješten sam da je moj Osvrt primilo Povjerenstvo za sveučilišno-nastavnu literaturu Sveučilišta u Zagrebu i da o njemu raspravlja. Ovo navođenje me podsjetilo zapitati se zašto Zahtjev sa svim demantijima nije upućen i „institucijama“ ili možda griješim? Mislim da bi bilo uputno da i oni vide „snagu i uvjerljivost demantija“. S obzirom da o Osvrtu još uvijek raspravlja sveučilišno povjerenstvo ja ću im Zahtjev, zajedno sa svojim novim Osvrtom uskoro uputiti, a vjerujem i drugima, do sada uključenima.

Još ću jedanput istaknuti da moje negativne ocjene dobrog dijela prijevoda koji sam usporedio s originalom ne počivaju na „inzistiranju na doslovnom prijevodu“ nego ponajprije na onome što prijevod predstavlja i što je njegova bit. To opetovano prenosim iz Osvrta:                                                                                    

Pisani prijevod je zamjena tekstualnog materijala u jednom jeziku jednakovrijednim tekstualnim materijalom u nekom drugom jeziku, pri čemu se jednakovrijednost uspostavlja između lingvističkih izražajnih sredstava dvaju jezika (1). Druga, još jednostavnija definicija glasi: Translation is the communication of the meaning of a source-language text by means of an equivalent target-language text (2). Obje definicije nedvojbeno ostavljaju dovoljan prostor prevoditeljskoj slobodi jer se prevoditelj leksikom i sintaksom svoga jezika služi kao alatom za vjeran prijenos izvornoga značenja. Istodobno, one ne određuju da pisani prijevod mora biti identičan i potpuno vjeran izvornom tekstu te pratiti svaku njegovu riječ, ali izrazito naglašavaju da prijevod mora biti jednakovrijedan.

Mislim da je ovime, kada se imaju na umu moje zamjerke na prijevod, dovoljno rečeno o kvaliteti prijevoda.

Što se uredničkih grešaka tiče one se ogledaju u brojnim nedosljednostima i propustima usklađivanja tekstova koje su prevodile različite osobe. Nisam ih osobito spominjao jer su hrvatsko izdanje uređivale dvije osobe i nepoznato mi je kakva je bila „podjela posla“. Ipak mi se čini da su urednički propusti naglašeno veći kod podnositelja ŠMB budući da je „glavna stručna urednica“, i prevoditelj najvećeg dijela izvornoga teksta. Pa i svi primjeri koji su „demantirani“ u Zahtjevu, kao i velika većina ostalih navedenih u izvornom i ovom Osvrtu su iz iste „prevoditeljske radionice“.

Vjerujem da su mnogi primijetili da u Osvrtu nisam spomenuo ni jedno ime: prevoditelja, recenzenata ili urednika. To sam učinio namjerno jer posrijedi nije nikakav osobni obračun, nego načelna reakcija na loše obavljen posao. Primjećujete, nadam se, da ni u ovom Osvrtu ne spominjem nikoga od njih poimence, pa niti ime osobe na čije demantije odgovaram. To mi je omogućila odvjetnikova površnost i moja želja da i dalje ne budem nepotrebno osoban.

Kada sam pisao prvi Osvrt imao sam procjenu čiji su „grijesi“ veći, a čiji manji. Znao sam, a znam i sada da sam zbog anonimnog pristupa kojemu nisam našao alternativu, prema nekima nezasluženo bio nepravedan „trpajući sve u isti koš“. Naime, po mojoj ocjeni, nisu svi svoje zadaće obavili jednako. Ovim ću Osvrtom pokušati barem djelomice ispraviti nepravdu koju sam nekima načinio zbog nesavršenosti pristupa u Osvrtu. Žalosno je da su, prema mojem iskustvu i čvrstom uvjerenju, svoje obveze najlošije obavili najstariji, oni  ispred čijih imena piše prof. dr. sc., a budući da i ovdje treba biti određeniji, daleko najslabija karika je podnositelj ŠMB. Mlađi dio ekipe imao je manje obveza, no ono što sam provjerio u njihovim „zonama odgovornosti“ izgledalo mi je bolje i uvjerljivije, ponegdje čak i puno bolje.

Ovo što sam iznio nadovezuje sa na moju tvrdnju da izvornu knjigu iz imunologije nije trebalo prevoditi i izdavati kao sveučilišni udžbenik. U dopisu Sveučilištu sam napisao da takav manjkav udžbenik, po mojoj ocjeni, niti ne zaslužuje pripadati toj kategoriji udžbenika. Ne samo zbog razlika u doktrinama, mogućim razlikama u nastavnim programima, zbog visoke cijene prevedene knjige tj. velikog utjecaja troškova otkupa prava i drugih manjih nedostataka, nego ponajprije zbog manjkavosti nastalih lošim i nestručnim prijevodima, loše obavljenom uredničkom poslu, a sve je to omogućio manjkavi recenzentski postupak u kojem su sudjelovala „tri uvažena recenzenta“.

Dodatna poanta da knjigu profesora Daya i Schultza nije bilo nužno prevoditi bila je da bi, po mom mišljenju, svaki naš sveučilišni nastavnik, pa i onaj najprosječniji, trebao biti sposoban samostalno ili u suradnji napisati vlastito učevno štivo za predmet koji predaje studentima. Mogu u posebnim okolnostima prihvatiti i prijevod, no on mora biti kvalitetan u svakom pogledu.

Upravo na takvim „ispitima iz imunologije“ pao je ponajprije podnositelj ŠMB i to triput. Nije uspio objelodaniti vlastiti udžbenik iz imunologije koristeći slobodnu studijsku godinu tijekom akademske godine 2010/2011. Također, po mojoj ocjeni, pokazao je da nije sposoban korektno prevesti visokoškolski udžbenički imunološki tekst, a potom ni korektno obaviti zadatak „glavne stručne urednice“.

Predlažem da i ove moje tvrdnje neizostavno demantira. Ne tražim da demanti dostavi meni ni Hrvatskom mikrobiološkom društvu (HMD). Neka ga osobno ili preko odvjetnika uputi Sveučilištu u Zagrebu i njegovom rektoru, Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i njegovom dekanu  gdje je koristio sabbatical, Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, odnosno resornom ministru.

Na samom kraju Zahtjeva poštovani gospodin odvjetnik piše i moli:

Slijedom navedenog Vas molimo da objavite predmetni demanti na internetskoj stranici http://www.hmd-cms.hr kao i da uklinite tekst na stranici http://www.hmd-cms.hr/novosti/osvrt-na-prijevod-knjige-veterinary-immunology-principles-and-practice-ili-izgubljeni-u-prijevodu/ a u kojem su izrečene pogrešne informacije.

„Predmetni demanti“ je u cijelosti objavljen, doduše ne na „internetskoj stranici“ nego na mrežnoj stranici (web stranici ili www. stranici) HMD-a, a molbu da „uklinimo tekst“ Osvrta nismo znali ni uspjeli ispuniti. Je li tome razlog slabo poznavanje „duha hrvatskog jezika“, nedovolja znanstvenost, manjak sposobnosti primjene „prevoditeljske slobode“ ili nešto četvrto, ne znamo precizno odgovoriti? Zbog toga će Osvrt i nadalje ostati na našoj mrežnoj stranici, a postoje još dva valjana razloga. Prvi je što nismo ustanovili da sadrži pogrešne informacije koje bi zahtjevale da se „uklini tekst“, a drugi što omogućuje čitateljima uvid u cjeloviti Osvrt, a ne samo u odabrane dijelove koji su prenijeti u Zahtjev.

Danko Hajsig  
predsjednik  
Hrvatsko mikrobiološko društvo

U Zagrebu, 9. rujna 2013. 

Prilozi:  

• stranica 196 izvorne knjige
• stranica 196 prevedene knjige