Prof. dr. sc. Sulejman Redžepović (1937. – 2020.)

U petak 14. veljače 2020., na zagrebačkom Krematoriju, oprostili smo se od dugogodišnjeg i iznimno zaslužnog člana Društva Sulejmana Redžepovića. U ime Društva, prigodni govor održao je Danko Hajsig.

Govor na ispraćaju dragog i cijenjenog člana Društva

Ja sam Danko Hajsig i imam časnu dužnost, iako ne i jednostavnu, u ime Hrvatskog mikrobiološkog društva oprostiti se od prijatelja, kolege mikrobiologa i dugogodišnjeg člana našega Društva. A ponajprije od dragoga i dobroga čovjeka.

Prije tek nešto više od godinu dana stajao sam na ovom istom mjestu i opraštao se od jedne naše, također iznimno zaslužne članice i tom sam prigodom ustvrdio nešto što smatram univerzalnim i na svoj način duboko istinitim.

A to je: da smrt zapravo ne postoji! Odnosno, da čovjek ne umre nego samo trajno zaspi. Ljudi umru tek onda kad ih svi zaborave. Profesor Redžepović je također zaspao i ne trebamo brinuti da će umrijeti! Neće ga zaboraviti njegova obitelj, neće ga zaboraviti njegovi brojni prijatelji, neće ge zaboraviti njegovi kolege agronomi, neće ga zaboraviti njegovi suradnici na Fakultetu, osobito suradnici iz Zavoda, neće ga zaboraviti brojne generacije studenata, neće ga zaboraviti njegova mikrobiologija koju je iskreno volio i svakodnevno živio. Desetljećima.

Neće ga zaboraviti ni njegovo Hrvatsko mikrobiološko društvo u kojemu je proveo desetke godina. Nenametljivo, ali istodobno odlučno, odgovorno i poticajno što su i bile njegove osobine. Nikada nije  težio posebno se isticati i nametati se. A ipak je zauzeo istaknuto mjesto u povijesti našega Društva. Bio je sudionik i organizator niza naših kongresa i simpozija. Jednoga ću posebno istaknuti. Bio je to prvi međunarodni simpozij pod nazivom Power of Microbes in Industry and Environment, održan u Opatiji 2002. godine, kojemu je s još nekoliko kolega mikrobiologa bio utemeljitej. Ujedno i kreator iznimno uspješnoga programa. Pod istim je imenom taj simpozij doživio već šest izdanja i postao, može se reći, brendom našega Društva.

Znam da je profesor Sulejman Redžepović, za svoj nastavni, stručni i znanstveni rad dobio niz iznimno vrijednih priznanja i nagrada. No, jednu nagradu koju je nedvojbeno zaslužio nije dobio. To je Plaketa koju Hrvatsko mikrobiološko društvo, jedanput godišne, kao priznanje dodjeljuje svojim zaslužnim članovima. Postoji i objašnjenje zašto ga je ta nagrada mimoišla. Utemeljena je tek, može se reći nedavno i dodijeljena je tek šest puta. U tih zadnjih nekoliko godina profesor Redžepović je, zbog objektivnih okolnosti već bio manje prisutan i aktivan u našem Društvu. Ali spoznaja da ga je nagrada neopravdano zaobišla svakako postoji. Zbog toga ću u Društvu pokrenuti inicijativu da se taj propust ispravi i da mu se to zasluženo priznanje dodijeli makar posthumno.  Prijedlog neće biti nimalo teško obrazložiti. U ovom ću trenutku navesti tek jedan, zapravo iznimno jednostavan argument, nekome će se zbog jednostavnost možda učiniti čak banalnim. Citirati ću izjavu, koju sam čuo od studenata profesora Redžepovića. A glasila je: Sulejman je zakon! I to s velikim Z.  Može li si netko tko radi s mladim ljudima i kreator je njihovih životnih usmjerenja poželjeti ljepše priznanje? Mi koji smo na podjednak način radili ili još uvijek radimo na odgoju i stručnom obrazovanju mladih ljudi koji su nam povjereni možemo na takvom iskrenom i nadasve ljudskom priznanju biti samo zavidni i iskreno si ga željeti. A da se do kraja razumijemo, Sulejman je bio Zakon i za sve nas koji smo se  s njim privatno ili službeno družili i susretali kao i u svemu onome što je stručno i znastveno radio.

Uz iskrenu zahvalnost profesoru Sulejmanu Redžepoviću za sve što je učinio za Društvo, za sve lijepe trenutke koje smo proveli zajedno, za sve ideje, poticaje i uspjehe, iskrenu sućut izražavam članovima obitelji, ali i svima vama koji ste ga voljeli i poštovali.

Dragi Sulejmane, dragi prijatelju, neka ti je vječna slava i hvala. Bila je privilegija poznavati te i uvijek ćeš nam nedostajati. Spavaj mirno i spokojno!